Šta je inzulinska rezistencija?

“Inzulinska rezistencija (IR) predstavlja skrivenu epidemiju našeg doba. Može se definirati kao neadekvatan odgovor glukoze na endogeni i/ili egzogeni inzulin.

Kod insulinske rezistencije, tjelesne ćelije otežano prepoznaju insulin te je usporen ulazak glukoze u ćeliju. Kao odgovor na takvu situaciju, kada je nivo glukoze u krvi i dalje povišen, pankreas luči dodatni insulin kako bi se ciljnim ćelijama obezbijedila glukoza, što dovodi do stanja hiperinzulinemije.

Uzroci insulinske rezistencije su mnogobrojni: različite urođene mutacije gena za insulinski receptor, gojaznost, stres, hronične infekcije, lijekovi (kortikosteroidi, oralni kontraceptivi), neaktivnost, trudnoća, imunološka oboljenja.

Zašto je bitno liječenje?

Usljed insulinske rezistencije, odnosno kompenzatorne hiperinzulinemije, nastaje čitav niz metaboličkih poremećaja i oboljenja.Najznačajniji su šećerna bolest, ateroskleroza krvnih sudova, hipertenzija, sindrom policističnih jajnika, gojaznost i karcinomi povezani sa gojaznošću.

Sva ta oboljenja značajno utiču na dužinu trajanja života i njegov kvalitet.

Kako se manifestira?

Inzulinska rezistencija ima različitu kliničku prezentaciju u zavisnosti od zahvaćenog organskog sistema.

• Dovodi do poremećaja nivoa glukoze u krvi, od hiperglikemije do iznenadnih hipoglikemija, naročito poslije konzumiranja obroka koji sadrže proste šećere (slatkiši i sokovi).
• Na koži dovodi do hiperpigmentacije na mjestima pregiba, opadanja kose, pojave mrlja i izraslina na koži.
• Na reproduktivnom sistemu dovodi do neredovnih ciklusa i ovulacija, izraženije dlakavosti, virilizacije i neplodnosti.
• Poremećaj rasta, kako intrauterino, tako i u prepubertalnom i postpubertalnom periodu.
• Poremećaj nivoa lipida uz porast LDL holesterola i triglicerida. Porast udjela masnog tkiva u organizmu uz pojavu centralne gojaznosti.

Kako se dijagnosticira?

U obradi pacijenata za koje se sumnja da imaju insulinsku rezistenciju, naglasak treba da bude na multidisciplinarnom pristupu koji obuhvata fizički pregled, kliničku sliku koju dobijemo nakon razgovora sa pacijentom, laboratorijske nalaze i ultrazvučnu dijagnostiku.

Fizikalnim pregledom dobijamo podatke o opštim tjelesnim karakteristikama: visini, težini, BMI, obimu struka, vrijednostima krvnog pritiska i pulsa, auskultatornom nalazu na srcu i plućima.

Vaganje na Tanita vagi služi nam da procijenimo udio visceralnog masnog tkiva kao najznačajnijeg antropometrijskog parametra u procjeni riziko faktora insulinske rezistencije.

Mjerimo i obime ekstremiteta. U razgovoru sa pacijentom procjenjujemo izraženost simptoma insulinske rezistencije: hronični nedostatak energije, osjećaj umora, pospanost posebno nakon obroka, stalna želja za unosom slatkiša, nagli pad šećera, zaboravnost, depresija, bezvoljnost, neredovni menstrualni ciklusi, teško uspostavljanje idealne tjelesne mase i teško mršavljenje iako je pacijent na posebnom režimu ishrane.

Pregledom uočavamo znake insulinske rezistencije: gojaznost, debljinu fokusiranu na i oko stomaka, pojavu tamnije prebojenosti kože i pazuha, pojačanu maljavost kod žena.

Laboratorijski nalazi koje preporučujemo u obradi insulinske rezistencije su: kompletna krvna slika, OGTT sa bazalnim insulinom, HOMA indeks, lipidni profil, SHBG, jetrene transaminaze.

Ovo su osnovni nalazi koji nam služe za inicijalnu procjenu, a pored ovih nalaza, u zavisnosti od kliničke slike, možemo tražiti i dodatnu laboratorijsku obradu.

Ultrazvučna dijagnostika obuhvata ultrazvučni pregled organa abdomena sa posebnim naglaskom na jetru i gušteraču, ultrazvučni pregled štitne žlijezde te transvaginalnu ili transabdominalnu ultrazvučnu procjenu morfologije jajnika.

Treba naglasiti da insulinska rezistencija predstavlja povratno stanje te da je ranim dijagnostikovanjem metaboličkog poremećaja moguće spriječiti trajne posljedice koje ona izaziva na organizam.

Multidisciplinarni pristup u procjeni insulinske rezistencije omogućava njenu ranu detekciju, dobijanje značajnih podataka na početku eventualnog liječenja te ponavljanje potrebnih dijagnostičkih testova kako bi procijenili uspješnost liječenja.