Da li se često pronalaze čvorovi u štitnoj žlijezdi?

Čvorovi u štitnoj žlijezdi su izuzetno česti. Ultrazvučnim pregledom se otkrije kod 20 do 76% žena da imaju barem jedan čvor na štitnjači.

Taj procenat je manji kod muškaraca i kreće se od 10 do 25%, u zavisnosti od regije u kojoj se vršilo ispitivanje. Čvorovi veći od 1 cm pronađeni su u 10 do 20% populacije.

Učestalost čvorova u štitnoj žlijezdi raste sa godinama starosti, tako da imamo porast od 15 do 20% kod osoba starijih od 55 godina u odnosu na osobe od 20 do 25 godina.

Zbog čega nastaju čvorovi u štitnoj žlijezdi?

Faktori koji dovode do povećanog rizika za nastanak čvorova su:

• Pušenje, posebno u područjima s blagim nedostatkom joda.
  
  
• Pretilost i metabolički sindrom povezani su s čvorovima štitnjače u opservacijskim studijama. Pretilost je također povezana s višim vrijednostima TSH, za koje se smatra da su posredovane višim razinama leptina. Stoga i inzulinska rezistencija s hiperinzulinemijom i više vrijednosti TSH mogu pridonijeti povezanosti pretilosti s nastankom čvorova.
  
  
• Konzumacija alkohola povezana je s povećanjem štitnjače, posebno kod žena.
  
  
• Razine inzulinu sličnog faktora rasta 1 (IGF-1) povezane su s čvorovima kod muškaraca i gušavošću kod muškaraca i žena.
  
  
• Fibroidi maternice – žene s miomima imale su dvostruko veći rizik od čvorova na štitnjači u usporedbi sa ženama s normalnom maternicom.

Faktori povezani s mogućim smanjenim rizikom uključuju:

• Korištenje oralnih kontraceptiva.
• Korištenje statina (povezano sa smanjenim rizikom od čvorova na ultrazvuku).

Koje vrste čvorova imamo u štitnoj žlijezdi?

Dvije su vrste čvorova u štitnoj žlijezdi: benigni i maligni čvorovi.

U benigne spadaju: koloidni adenomi, promjene u sklopu Hashimoto tireoiditisa, ciste, folikularni adenomi, neinvazivni folikularni tumori, Hürthle cell adenomi.

Maligni čvorovi su: papilarni karcinom, folikularni karcinom, medularni karcinom, anaplastični karcinom, limfom i metastaze nekih drugih karcinoma u štitnu žlijezdu.

Šta nakon dijagnoze čvora u štitnoj žlijezdi?

Prvi korak u obradi čvorova u štitnoj žlijezdi bilo bi isključivanje karcinoma štitnjače, koji je prisutan u 4 do 6,5% čvorova štitnjače.

Učestalost karcinoma štitne žlijezde veća je u nekoliko skupina: djeca, odrasle osobe mlađe od 30 godina, pacijenti s poviješću zračenja glave i vrata, pacijenti s obiteljskom istorijom karcinoma štitnjače.

Dijagnostičku obradu započinjemo laboratorijskim nalazima iz krvi koji uključuju TSH, FT4 te ekspertnim ultrazvukom štitne žlijezde i regije vrata.

Da li su hormoni štitne žlijezde bitni za procjenu čvorova u štitnoj žlijezdi?

TSH u serumu je neovisni faktor rizika za predviđanje zloćudnosti u čvoru štitnjače.

Učestalost zloćudnih bolesti bila je 2,8%, 3,7%, 8,3%, 12,3% i 29,7% za bolesnike s koncentracijom TSH u serumu <0,4 mU/L, 0,4 do 0,9 mU/L, 1 do 1,7 mU/L, 1,8 do 5,5 mU/L i >5,5 mU/L.

Prema tome možemo zaključiti da što su više vrijednosti TSH, to je veća vjerovatnoća malignog oboljenja.

To se posebno odnosi ukoliko u nekoliko uzastopnih provjera hormona štitne žlijezde nađemo vrijednosti TSH koje su ispod donje granice ili blizu nje.

To nam onda povećava vjerovatnoću da se radi o toplom čvoru koji radi autonomno. Tada pacijenta šaljemo na scintigrafsko snimanje i, u zavisnosti od nalaza, usmjeravamo se prema modalitetima liječenja.

Šta podrazumijeva ekspertni ultrazvuk štitne žlijezde?

Ekspertni ultrazvuk štitne žlijezde nam daje podatke ne samo o prisutnosti čvorova nego i procjenu kolika je vjerovatnoća da su ti čvorovi maligni.

U procjeni se služimo EU-TI-RADS klasifikacijom pomoću koje čvorove klasifikujemo na one koji imaju maligni potencijal te zahtijevaju biopsiju i one koje periodično pratimo ultrazvukom.

Karakteristike čvorova koje pratimo su: veličina, oblik, ehogenost, rubovi čvora, mikro i makro kalcifikacije.

EU TIRADS klasifikacija ima 5 kategorija:

• EU TIRADS 1: štitna žlijezda bez čvorova.
  
  
• EU TIRADS 2: ciste, spužvasti i cistični čvorovi – rizik od maligniteta blizu 0%.
  
  
• EU TIRADS 3: ove čvorove karakteriše ovalan oblik, glatke ivice (margine), što se ehogenosti tiče, ovi čvorovi su izoehogeni ili hiperehogeni, bez ikakvih karakteristika visokog rizika. Rizik od maligniteta je 2-4%. Ovu vrstu čvorova predlažemo za punkciju tek kada pređu 20 mm u veličini.
  
  
• EU TIRADS 4: ove čvorove karakteriše ovalni oblik, glatke ivice, blaga do umjerena hipoehogenost, bez drugih karakteristika visokog rizika. Rizik od maligniteta iznosi 6-17%. Prag za punkciju je preporučen za čvorove veće od 15 mm.
  
  
• EU TIRADS 5: karakteristika ovih čvorova je prisustvo najmanje jedne od sljedećih karakteristika, koje spadaju u karakteristike visokog rizika: neovalni oblik (viši nego širi), nepravilne ivice, mikrokalcifikacije i izrazita hipoehogenost. Rizik od maligniteta iznosi 26-87%. Čvorovi sa ovakvim osobinama koji su veći od 10 mm trebaju biti podvrgnuti punkciji.

Koliko često pratimo čvorove?

Ultrazvuk štitne žlijezde ponavljamo prema tačno određenim kriterijima. U suštini, to nije često jer se pokazalo da se asimptomatski čvor vrlo rijetko neispravno klasificira i kasnije raste, tj. zahtijeva punkciju.

• Čvorove koji su po klasifikaciji EU-TIRADS 2 pratimo na 2-5 godina.
• EU TIRADS 3 do 20 mm isto možemo pratiti svakih 2-5 godina.
• Čvorove klasifikacije 4 i 5 najčešće punktiramo, pa onda, u zavisnosti od dobijenog patohistološkog nalaza, pravimo plan praćenja i liječenja.

Izuzeće od ovih preporuka bi moglo biti nakon prvog pregleda, ukoliko želimo napraviti jednu bržu kontrolu, a nakon koje, ako se potvrdi da nema dinamike u izgledu čvora, možemo se vratiti na standardne preporuke.

Rast čvora za >20% u najmanje dvije dimenzije ili porast volumena >50% ili pojava novih suspektnih ultrazvučnih karakteristika smatra se značajnim.

Kako liječimo čvorove u štitnoj žlijezdi?

Izuzetno mali broj čvorova u štitnoj žlijezdi zahtijeva liječenje, manje od 10%.

To su autonomni (topli) čvorovi koji samostalno luče hormone i dovode do stanja viška hormona, čvorovi koji su maligni i čvorovi koji svojom veličinom ili lokalizacijom dovode do pritiska na okolne strukture vrata.

Uglavnom je terapija hirurška, otklanjanje dijela ili cijele štitne žlijezde.

Zaključak:

Čvorovi u štitnoj žlijezdi su najčešće potpuno bezopasne promjene. Potrebno je pacijentu pružiti pravovremeno odgovarajuće dijagnostičke metode kako bi i one čvorove koji predstavljaju zdravstveni rizik na vrijeme dijagnostikovali i liječili.